Konstantin Grcic pripada generaciji 65. Generaciji za koju je geslo trostrukog F preživjelo, za koju su načela Viktora Papaneka tek jedna od povijesnih zanimljivosti. Nadrastao je prosječne suvremene dizajnere zbog svog “neindustrijskog” odnosa prema industrijskom dizajnu. Naslutio je smjer novih trendova, a zatim je svojim proizvodima sudjelovao u njihovom oblikovanju. Prepoznatljivost svih njegovih kreacija čine unikatni koncept svakog pojedinog proizvoda te istraživačko poigravanje novim materijalima. Ovladava i dizajnira cjelokupni spektar industrijskog dizajna. Njegove ideje su doprinosi temi namještaja, stolica, svjetiljki, nakita, sitnih uporabnih predmeta i bijele tehnike

ORIS: Život industrijskog dizajnera je, slično životu arhitekta, prožet njegovim radom. Granice privatnog i profesionalnog života ne postoje. Vi svoj poziv živite i radite veoma uspješno. Kako biste se sami opisali?  

Grcic: Mislim da sam vrlo ozbiljan radnik. Prema radu, koji obavljam s veseljem i užitkom, imam vrlo ozbiljan odnos. Pritom, dakako, ne mislim da dizajniram samo ozbiljne proizvode, već da su moje ideje ozbiljne i krute. Želim kazati da svaku narudžbu, veliku, malu, ozbiljnu ili neozbiljnu, uzimam vrlo ozbiljno. Dizajniranje nije lagodno zvanje, već cjelovita zadaća koja zahtijeva osobnu odgovornost. Svakako nisam dizajner vizija. Usredotočujem se na određeni problem, odnosno na pojedinačni projekt. Svaka zadaća zahtijeva novi početak, novi pristup. Spoznao sam da mnogo bolje reagiram kada iznova oblikujem. Trebam kontekst, ograničenja i uvjete koji usmjeravaju moju kreativnu misao.

ORIS: Majka vam je Njemica, a otac Vojvođanin. Mislite li da ta mješavina obiteljskih korijena predstavlja prednost za vaše razmišljanje i rad?

Grcic: Hm, tako na brzinu ne bih mogao odrediti prednosti. Možda to djeluje na nekoj podsvjesnoj razini. Zapravo su danas, u globalnom svijetu obitelji različitog kulturnog zaleđa prilično uobičajena pojava. A to mi se čini sjajnim. Putujem svijetom i posvuda susrećem ljude koji razmišljaju slično, ljude s kojima mogu raditi.

Moja majka ima galeriju suvremene umjetnosti. Tako je naša kuća uvijek bila puna umjetnika. Privlačila me je sloboda i neopterećenost tih ljudi, život koji su živjeli. Rad i život koji su neodvojivo povezani. Tu sam vidio način na koji je moguće iskoristiti dan na svoju radost.

S druge sam strane mrzio školske godine. Škola je za mene značila prisilu i nije ispunila moja očekivanja. Nakon srednje škole otišao sam u Englesku. U seoskoj stolarskoj radionici sam izučio zanat stolara namještaja. Uskoro sam ustanovio da me u procesu izrade nekog komada namještaja najviše raduje ona prva, kreativna faza. Sama izvedba mi je počela dosađivati. Tako sam se upisao na londonsku Kraljevsku umjetničku akademiju.

ORIS: Dakle, prije akademskog znanja sakupili ste praktičnog znanja i iskustva. Je li to prednost? Što ste naučili na Akademiji?

Grcic: Kao stolar stekao sam mnogo osnovnog i tradicionalnog znanja o tome kako je moguće nešto zaista izvesti. Nasuprot tome, na Akademiji sam spoznao da ne postoji jedna jedina istina, da ne postoji samo jedan put do rješenja, već da ima onoliko putova koliko i ljudi. Kolege koje su se laćale istih zadaća predlagale su svoja, često bolja rješenja od mojih. Pri kreativnom radu, dakle, ne možemo govoriti o jednoj jedinoj pravilnoj ideji, Nije nužno da se različita rješenja koja nude različite osobe međusobno isključuju. Mogu se i dopunjavati ili pak mogu živjeti paralelne živote, jedna uz druga.

ORIS: Repertoar vašeg rada je širok – od nakita, malih predmeta za domaćinstvo do svjetiljki, namještaja i tehničkih proizvoda. Kako se primate dizajna, odnosno projektiranja pojedinih proizvoda?

Grcic: Usprkos svih suvremenih kompjutorskih i virtualnih tehnologija još je uvijek od značaja da predmet koji oblikuješ i fizički osjetiš. Moraš shvatiti njegove stvarne dimenzije, njegov odnos prema prostoru. Zato se oblikovanja svakog novog predmeta prihvaćam najprije oblikovanjem radnog modela, odnosno makete u prirodnom mjerilu. Imamo u birou dobro opremljenu priručnu modelarnicu bez koje uopće ne bih mogao zamisliti rad na tom području.

ORIS: Koju ulogu pri projektiranju novog proizvoda ima vaš koncept, a koju investitor? U kojoj se mjeri prilagođavate željama naručitelja?

Grcic: U stvaralačkom procesu je naručitelj uvijek važan; pa neko djelo stvaraš za njega. Prije nego što se prihvatim zadaće, uvijek se precizno zadubim u problem, analiziram ga, raščlanjujem, istražujem... nastojim pronaći njegovu suštinu. Naravno, ujedno pomno upoznajem naručitelja, njegovu produkciju, materijale, tehnologiju, poslovnu strategiju. Uz sve to uvijek se pitam zašto, iz kojeg razloga i s kojom svrhom to radim? Što mogu napraviti što drugi dizajneri već nisu.

ORIS: Ipak, ne čini li vam se da je dizajniranje još jedne svjetiljke među masom svjetiljki ili još jednog stolića u masi stolova na neki način besmisleno?

Grcic: Da, čini mi se da je industrijski dizajn dospio do kritične točke kad nova, ljepša ili drugačija varijanta nekog proizvoda više ne dostaje. Dizajn će se u budućnosti podrediti novim tehnologijama i znanosti i ti će stvoriti i oblikovati zahtjeve tržišta. 

ORIS: Što mislite o čuvenoj rečenici “Form Follows Function” (“Forma slijedi funkciju”)? Je li to još uvijek ključni moment industrijskog dizajna? Ili je to bio u vrijeme kada su se dizajnom bavili prije svega arhitekti, kad je vladao, da tako kažem, više arhitektonski pristup? Kako danas stoje stvari s trostrukim F?

Grcic: Osamdesetih godina prošlog stoljeća su svi aktualni dizajneri namjerno negirali smisao i značenje te rečenice. FFF je bio neprijatelj kreativne slobode stvaralaca. Danas smo u pogledu njegova značenja daleko opušteniji. Međutim, što je funkcija? Osjećajni moment kod nekog predmeta upravo je ta tako značajna funkcija. Pa ni u povijesti stvaranja svi predmeti nisu bili strogo racionalni. Doba Bauhausa sa Gropiusom, Breuerom i drugima je bilo, između ostalog, i vrlo artističko.

ORIS: Austrijsko – američki dizajner Viktor Papanek, jedna od ključnih osobnosti u razvoju industrijskog dizajna, zauzimao se za ekološki dizajn. Kakav je vaš odnos prema njegovim konceptima dizajna? Jesu li njegova razmišljanja još uvijek aktualna?

Grcic: U svom radu svakako snosimo osobnu odgovornost. Dakle i ekologija spada u osobnu i moralnu odgovornost pojedinca. Dobar je dizajn uvijek i ekološki, kako u smislu jasnog koncepta, tako i u ekonomskom ili distribucijskom smislu. O tim stvarima zapravo i ne treba posebno govoriti, to se mora samo po sebi razumijevati. Castiglionijeve svjetiljke su bile ekološke, na primjer, još prije no što je pronađena riječ ekologija. Papanekovi koncepti dizajnerske nužnosti, odnosno potrebe danas su podređeni zakonitostima ekonomskog tržišta. Industrijski dizajn nije samo stvaranje osnovnih predmeta potrebnih za život već i preoblikovanje, ponekad samo poljepšavanje već postojećih stvari. Tako, naime, djeluju trendovi i tržište.

ORIS: Imate li moralnih i etičkih dvojbi zbog kojih se ne biste prihvatili neke zadaće? A što želite u svakom slučaju uraditi, koja je zadaća vaših snova?

Grcic: Nikada nisam dospio u takvu situaciju. Projekte sam više puta odbio, međutim prije svega zbog neuspješnog odnosa s naručiteljem. Još nikada nisam dobio narudžbu da oblikujem bombu. Ne znam kako bih reagirao, nemam konačni odgovor... S druge strane, dizajniranje pištolja nije nužno loša zadaća. Zapravo je i automobil smrtonosna stvar. Projekt snova je pak zadaća koju ne možeš sanjati, ona je bolja od snova. Pojavi se posve nenajavljeno i otvara vrata nevjerojatnih, nezamislivih mogućnosti.

ORIS: S kojim materijalom najradije radite – šperpločom, žicom, plastikom, keramikom...?

Grcic: Ni jedan materijal ne pretpostavljam drugom. Važna je namjena predmeta i način njegove  uporabe.

ORIS: Godine 2001. primili ste nagradu “Compasso d´Oro” za svjetiljku Mayday, koju ste dizajnirali za talijansku tvrtku “Flos”. Svjetiljka je postala dijelom stalne kolekcije MOMA –e u New Yorku. Što je ključ uspjeha te svjetiljke?

Grcic: Mayday je zapravo nastala kao popratni projekt naše prve suradnje. Prva narudžba tvrtke “Flos” bila je tehnička svjetiljka, višenamjenski reflektor, koji smo kasnije nazvali Boxer. U fazi dizajniranja Boxera, a to je izrazito tehnički proizvod, očišćen od bilo kakve tipologije, trebao mi je misaoni predah, preskok. Tako je u međuvremenu nastala još jedna svjetiljka, koja je postigla najveći uspjeh do sada. Da, kod projektiranja sam imao posve slobodne ruke.

Mayday je bila koncipirana kao namjenska svjetiljka, npr. kuhinjska lampa ili vrtna svjetiljka, ali ima usprkos toga jak karakter. Trudio sam se napraviti uporabnu svjetiljku koja djeluje kao neka vrsta alata, npr. priručni reflektor za gradilište ili svjetiljka sa benzinske pumpe. Alat koji uzimaš u ruke, uporabiv kada ga trebaš. Značajno je da svjetiljka ima dostupnu cijenu. Trudili smo se napraviti dobar dizajn koji bi sa financijske strane bio pristupačan širokom sloju ljudi.

ORIS: Poziv industrijskog dizajnera ne postoji  odveć dugo. U početku su se industrijskim oblikovanjem bavili prije svega arhitekti i inženjeri. Je li to možda jedan od razloga da se suvremeni industrijski dizajn bavi u prvom redu oblikom, a manje uporabivošću?

Grcic: Ne slažem se s tim da se suvremeni industrijski dizajn bavi u prvom redu oblikom. No, to je zaista često posljedica marketinških zahtjeva tržišta. U tom sam pogledu vrlo kritičan.

Danas stvari svakako stoje drugačije nego dvadesetih, tridesetih godina prošlog stoljeća. Tada je tržište bilo “prazno”, industrijska je tehnologija bila na početku svog razvoja, uporabnih domaćinskih predmeta gotovo da i nije bilo, tehnički proizvodi nisu postojali. A arhitekti su imali ideju o napretku, o modernom svijetu, pa je tako i došlo do oblikovanja u smislu “od žlice do grada”.

Danas je to drugačije, produkti su specifičniji. Radi se o specijaliziranom svijetu industrije i tehnologije. Dizajn je danas mnogo kompleksniji. Funkcija nekog predmeta je postala daleko opsežnija, zato mora i njegova praktična uporabivost biti savršena. Mi, industrijski dizajneri moramo poznavati sve aspekte pojedinog proizvoda, njegovu uporabivost, oblik, tehnologiju proizvodnje, svojstva i ponašanje materijala. Istovremeno moramo razumjeti i marketinški koncept, predvidjeti ponašanje tržišta. Danas je poziv industrijskog dizajnera specijaliziran, trebaju nam vrlo specifična znanja. Arhitekt se, dakako, može vrlo uspješno baviti industrijskim oblikovanjem. Neopterećenost zakonitostima nekog zvanja često daje najzanimljivije rezultate. Naravno, sve je ovisno o intelektualnoj dimenziji pojedinca.

ORIS: Koja je razlika između industrijskog i arhitektonskog oblikovanja? Radi li se o različitom shvaćanju prostora i forme?

Grcic: Mogu samo pogađati. Vidim veliku razliku u činjenici da vi arhitekti razmišljate vrlo globalno. Ne samo u smislu mjerila već i u smislu interdisciplinarnosti. Svaki projekt morate prvo analizirati kroz socijalne, psihološke, umjetničke, ekonomske, prostorne i druge aspekte, zatim mu date lik koji se odražava u materijalu, zvuku, teksturi, formi... i, dakako, prostoru. Sve to morate uključiti već u fazu nastajanja projekta, a istovremeno morate precizno zamisliti konačni rezultat. I cijelo se vrijeme radi o osobnim apstraktnim predviđanjima, pa ne možete projektirati u mjerilu jedan prema jedan. Moram priznati da me uvijek iznova osupne kako vi arhitekti shvaćate mjerilo. Radi se o apstrakciji misli, ideje koja na koncu mora biti realizirana. I pri nastajanju arhitekture radi se uvijek o prototipu, o jednokratnom projektu. U fazi projektiranja oblikujete tek maketu, nikada realni objekt; zato morate imati vrlo razvijeno apstraktno shvaćanje. 

S nama dizajnerima stoje stvari drugačije. Usredotočeni smo na manje projekte, manje objekte koji se već u fazi projektiranja mogu izvesti u svom prirodnom, odnosno konačnom mjerilu. Projekt pratimo za cjelokupnog razvojnog procesa. Sudjelujemo u nastajanju prototipova koje, naravno, poslije možemo popravljati, nadopunjavati. Svakako nam je rad bliži realnosti. Ipak, ponekad se suviše koncentriramo na predmet i tako izgubimo širu viziju. S druge pak strane arhitekti, zbog apstraktnog i globalnog pogleda, mogu izgubiti nadzor nad izvedbom detalja. Raduje me da sam industrijski dizajner, jer tako mogu u svom malom mjerilu sve odmah provjeriti. No, dakako, na kraju će se naš objekt, proizvod uvijek naći u nekoj arhitekturi.

ORIS: Kojim se projektima trenutno bavite? I za koje ih tvrtke radite?

Grcic: Trenutno imamo više projekata na stolu. Jedan od najuzbudljivijih je već završen. To je nova stolica za tvrtku “Plank”. Zove se Miura. Radi se o vrlo zanimljivoj, ekspresivnoj i skulpturalnoj stolici. Njen oblik proizlazi iz studije njene primjenljivosti i uporabivosti. Materijal je reciklažan – u kalup ubrizgana plastika (monoblock injection modeling, op.p.). Veseli me i motivira činjenica da imamo mogućnost raditi s najnovijom industrijskom tehnologijom. Vrlo sam zadovoljan projektom. I s naručiteljem smo se dobro slagali; naša je suradnja bila vrlo uspješna. Riječ je o manjoj , ali vrlo entuzijastičkoj tvrtki.

Drugi zanimljiv projekt radimo u Muzeju suvremene umjetnosti u Luxemburgu. Zgrada ima i manji muzej – satelit sa dvije etaže; tamo postavljamo prostornu instalaciju. Njen se koncept temelji na pitanju kako uporabiti taj prostor. Ne radi se o unutarnjoj opremi, već o industrijskom dizajnu u većem mjerilu.

Treći projekt kojim se bavimo je postava vlastite izložbe naših projekata, predmeta i dizajna. Izložba će biti otvorena sljedeće godine u Haus der Kunst u Münchenu. Pokušavamo naći vlastiti put predstavljanja sebe. Projekt je vrlo zahtjevan, jer se moramo baviti sobom samima. I jer se radi o arhitektonskom mjerilu. želimo izgraditi kuću u kući u kojoj posjetilac prolazi kroz različite individualne prostore. Svaki prostor pak prilagođen je određenom objektu, ideji, stvaralačkom procesu... želimo postaviti neku vrstu “skloništa” za predmete.

ORIS: Da se morate brzo odlučiti – koji bi bio vaš najdraži dizajner svjetiljki i koju biste svjetiljku po svaku cijenu željeli imati u svom stanu?

Grcic: Odmah bih se odlučio za braću Castiglioni; prije svega mi je blizak Achile. A od svjetiljki bih zacijelo izabrao njegovu stojeću lampu Luminator.

ORIS: Svaki kreativni rad treba svoju muzu. Koja je vaša radna motivacija?

Grcic: Za mene je svaki životni aspekt inspiracija. Kako jednostavni svakodnevni život tako i glamurozni trenuci. Motivaciju nalazim u ljudima koje u životu susrećem, u njihovoj sreći, veselju i naporima.